Poezija
Zov djetinjstva
sve je tiši
Starci
Guslar
Zadnji list
Tuga
Jesenska slika
Jeseni moja
Krijesnice
Poezija između štednjaka i poštara na vratima
Zov djetinjstva sve je tiši
Vidjela sam bezbrižno dijete
s plišanim medvjedićem
u ruci.
Sjetih se svojih lijepih lutaka
šarenih od čipaka.
Čudno je
da ne čujem zov
i ne primjećujem
da još postoje
na svojim starim
mjestima
staklenih očiju i ukočena
osmijeha
neprolaznog u
prolaznosti
u neminovnoj želji
za igrom.
Umrli su dani djetinjstva
a ja govorim neka su
i ne plačem
samo duša plače tiho
i steže se do boli
jer smo prebrzo odrasli.
14.09.1972.
Časopis Tina 1972.
Živjeti
život
za jednu starost
i smirenje
u konačnom blaženstvu
iza svega
što je iza
i ostati u tom cilju
prema kojem smo živjeli
da bi našli
ljepotu
postojanja ljubavi.
Objavljeno
Zbirka pjesama Poesis,
Karlovac 1980.
Guslar
Iz žica dolaze zvuci
i teku legende
iz srca i duše
guslara
gipkih
prstiju
odzvanjaju od šuma
rijeka, planina,
da bi ostali među
onima
od kojih
su potekli
i za koje ih je stvorio,
da bi se pamtile,
a
njegovo ime
zaboravilo.
Lagano
zanjihan vjetrom
u igri otkinut
otpadne
uz zadnji drhtaj
da
na grani ostane
tiho
polako
nemoćno
privine se uz deblo
ovlažen klizne
u drugi život.
Tuga
Tiho rumori kiša.
Odskaču kapi s kišobrana.
Gotovo nečujno
prazni se ulica.
Pod strehom
drhturi vrabac.
Sa žljebova slapovi teku.
Pusto je. Nad cijelim
se
gradom razlila tuga
u kapima koje ispiru
sjećanja
i snove.
Kompozitor Neven Dužević uglazbio je pjesmu Tuga na hrvatskom
i engleskom jeziku. Hvala
Nevene..
Jutro.
Nekoliko ptica
na svom putu.
Očarava me
slatki zvuk tvoje
violine
raspršen preko lišća.
Šuma,
kao posuda prepuna
tajni
obojena
božjim
kistom.
Jeseni moja
Jesen je došla tiha i snena
lišće
obojila njena je sjena.
Dvorište moje je pokrilo lišće
tražeći neko novo
utočište.
Vuče se magla, jutra su hladna,
čekaju, sunce da je
odagna.
Smiješak mi meki prelazi u sjetu
dok srcem pozdravljam ptice u
letu.
Još poneka rima ovdje bi stala,
jeseni moja za
ljeto ti hvala.
Zagreb.
5.11.2005. Posvećeno književnici i pjesnikinji
Višnji Stahuljak prilikom njenog gostovanja u udruzi "Spark" 6.11.2005. godine.
Pjesmu je uglazbio Neven Dužević. Hvala Nevene.
Objavio i
Časopis
Petroviski glasnik,
Mađarska, 2007
Krijesnice
Budim se u jutra
koja dozivaju slatka
sjećanja,
mirise proljeća,
prvih jagoda i prvih trešanja…
Budim
se s pticama
i dok one pjevaju
ja osluškujem eho vlastitog nemira,
zelenih oaza,
izgubljenih šetnji sred davno zaraslih staza,
bijelog jorgovana
i poznate uspavanke na kraju dana,
svojeg
odrastanja, djevojačkih maštanja,
zaboravljenih mržnji i glupih
praštanja,
dječaka s pikulama,
kupinovog grma, zvjezdanog neba
i tople ljetne prašine na svojim stopalima.
Sjećam se vlakova
postavljenih na krivim peronima,
krivih natpisa na pravim vagonima,
uvijek istih lica
onih dama, prosjaka i skitnica
dok sjede na
smotuljcima nepročitanih novina
i dijele obrok sa zagrebačkim
pticama.
Ustajale vode iz Zdenca života,
svjetala u izlozima
modnih salona,
nečijeg koraka zarobljenog sred vrelog betona,
šutnje sa Griča dok se noć poput tata
provlačila između ponoćnih
zvona katedrale
i bez kucanja ulazila kroz zatvorena vrata.
…A mi
smo hvatali život
isprepletenih prstiju
između dva topla dlana.
ista je u kojoj primam goste
(ako zabunom netko i dođe).
Tu boravim danju, tu čitam i
spavam,
poigravam se ostatkom svoje
mašte.
Moja olovka, moje društvo je
dok pišem.
Taj mali jeftini štapić
napunjen tintom
svim silama se trudi staviti
na papir moje misli,
premda, od vremena do
vremena
nismo suglasni pa onda ta
ista grješnica
prekriži riječi koje su
pobjegle njenoj i mojoj pažnji
jer...
misli su mi prekidane zvonom
na vratima i poštarom
koji uvijek pogodi krivo
vrijeme, a donosi samo reklame i račune,
a ja se čudim, zar već opet,
pa još nisam ni one stare platila,
i dok zatvaram vrata čujem
kako susjed prostački kune.
A onda, dobro poznati
zvukovi perilice za rublje
koja jedva čeka da iz
kupaonice odem
kako bi mogla podmuklo i
nimalo poetski
na pod ispustiti svoj tovar
zapjenjene vode.
Kuhinja tiho zove da se i u
njoj nešto korisno radi,
a tu su i pitanja kada će
ručak i što ćemo jesti
jer se i danas moramo nekako
riješiti gladi.
Već očajna smišljam milion
neotkrivenih načina
u koje vrijeme da podarim
život novom junaku?
Umorna, vraćam se pisanju,
na rukama mi ostaci začina
pa moja poezija miriše po
celeru, luku i češnjaku.
A susjedov, inače zaista
dragi pas,
laje samo kako bi na sebe
skrenuo pažnju.
Pazi, ovdje čuvam ja! Iako
bi mu ispred nosa
lako mogli odnijeti i zeca
na ražnju.
Naravno, tu je i moja draga,
razigrana mačka,
moram stalno paziti da joj
ne stanem na rep,
koja kad ne spava, jede ili
na igru me zove
i s kraja na kraj sobe ganja
stari pluteni čep.
A tek telefon! Čestitamo,
osvojili ste dva ili tri ručka,
dovedite rodbinu i
prijatelje, samo trebate kupiti...
(znala sam unaprijed da je
to opet neka mučka)
Što mislite tko će na
slijedećim izborima pobijediti,
ili, kad konačno uđemo u
Europsku uniju
koliko će euro u našoj
zemlji vrijediti?
Ja gledam olovku, svoj
šutljivog, vjernog druga,
i pišemo zajedno nove
svjetove satkane od mjesečine,
vodoskoka, planina i šuma,
plavih zvončića i od duga.
Između svih redova iznenada
proleti šareni leptir,
nađe se ponešto ljubavi a u
pratnji joj - tuga.
Autorska prava zaštićena ©
Sonja Smolec.
Korištenje bez dozvole autora je zabranjeno.
