Poezija za djecu

Sova i ćuk
Dva pereca
U jednom skoku
Vila i njena ljetna škola
Škola
Eh, da mi je...

 

 

Sova i ćuk

Dan je malko zijevnuo
a sa vrha krova
dolasku se noći
veselila sova.
Sa najvišeg jablana
došao je čudan zvuk
sovu je pozdravio
mali, sivi, ćuk.

 

Dva pereca

Danas sam u trgovini kruha
čula nešto neobično.
Razgovarala se dva pereca,
ne baš kao ljudi, ali vrlo slično.

Manji je tvrdio da je vidio zeca,
a veći se na to počešao iza uha,
prekriživši ruke u tvrdoglavom stavu
ispalo mu pri tom par mrvica kruha
i kapa od soli kojom je pokrivao glavu.

 

 

U jednom skoku
 

Maca, mala, ponosna što je mačji lijepa,
šetala je dvorištem od ugla do ugla,
veselo uzdignutog i kuštravog repa.

Ali jadnoj ubrzo dosadno joj posta.
Protegne se tužno, mijaukne na sav glas
Ah kako sam sama, svega mi je dosta!
Iz susjednog dvorišta javi joj se pas.

Hajde mala maco, igrajmo se skupa,
moji bit će sretni, društvo mi ne brane
Dođi malo bliže, provuci se, tu je rupa,
dvorište je veliko, ima dosta hrane.

Maca žmirne veselo, ima novog druga,
u jednom je skoku prešla preko žice.
Zajedno optrčaše dvorištem tri kruga.
U toj igri nestašnoj preplašiše ptice.

 

 

Vila i njena ljetna škola

Vila je živjela između cvijeća i trave.
Zastava sa znakom Sunca i koplja visjela joj iznad glave.
Spremila se za ljetnu školu, ona ima mnoge moći.
Učionicu su ispunile raznolike male vile a neke će još doći.

Još ne znate raširiti krila, niste spremne za let,
ne idite od kuće predaleko, velik je svijet.
Vaš plač neće moći čuti čak ni vila mama.
Kad se vila izgubi, sudbina je njena da ostane sama.

Cvijeće je zazvonilo zvoncima svojim duboko i glasno.
Još jedan dan je završio, bilo je već kasno.
Prekrivajući zelenim krilima svoje ponosne glave
male vile su zaspalale u sjeni između cvijeća i visoke trave.

 

Škola
 

Boris se pohvalio prvog dana škole,

učiteljica je dobra, a djeca ga vole.

 

Dal si bio pažljiv kad si slova učio?

Dal je bilo lako ili si se mučio?

 

Mama, bio sam ti jako, jako vrijedan

naučio sam ja broj A, pa i slovo 1.

 

Mama gleda zbunjeno i sluša ta čuda,

kakva je to škola, mora da je luda!

 

Primio se posla, u pomoć priskočio tata

dok mama čita zadaće starijeg mu brata.

 

Naučio je razliku između brojeva i slova,

al s tim znanjem stigla je i nevolja nova.

 

Počeo je pisati, a olovka i packa i brlja,

u svakom je redu greška i poneka mrlja.

 

Kad konačno s pisanjem nije bilo borbe

vratio se kući sretan, al bez školske torbe.

 

 

 

Eh, da mi je...

Eh, da mi je danas ostati kod kuće
da malo odspavam i zaboravim brige.
Da ne mislim na onu jedinicu od juče
i ostavim na miru sve te školske knjige.

Mislio je Pero na glas, a misli u trku
sletjele su u kuhinji mami pored lonca.
Čula ih je dobro, napravila frku,
a pričama njenim - ni kraja ni konca.

Jedinicu veliš? Sine moj, to ne ide tako,
primi se ti učenja, za ispravak se javi.
Ma tko ti je rekao da u školi bit će lako,
neću čuti ne mogu i učitelj me gnjavi.

Pokušava riješit zadaću i minute broji,
kako da sad piše kada mu se drijema.
Više i od matematike učitelja on se boji,
olovkom po stolu lupka a rješenja nema.

Zaključila je mama pomoći mu treba,
već od danas ranije u krevet će on leći.
Zakoluta Pero očima, pa nije on beba!
Ali mama znade kako da ga liječi.

Drugog dana probudio se ozarena lica,
i sve misli, zbilja, mama je u pravu.
Naučio je zadaću, zapjevao kao ptica,
a sve one brojke sjele mu u glavu.
 

 

Sva prava zadržana, © Sonja Smolec. Zabranjeno korištenje bez dozvole autora. 

Na vrh