|
|
|
POEZIJA ZA DJECU
|
|
Sova i ćuk
Dva pereca
U jednom skoku
Vila i njena ljetna škola
Priča o izgubljenoj ljubavi jedne vile
Petar i morska sirena
|
|
|
|
Sova i ćuk
Dan je malko zijevnuo
a sa vrha krova
dolasku se noći
veselila sova.
Sa najvišeg jablana
došao je čudan zvuk
sovu je pozdravio
mali, sivi, ćuk.
|
|
|
|
Dva pereca
Danas sam u trgovini kruha
čula nešto neobično.
Razgovarala se dva pereca,
ne baš kao ljudi, ali vrlo slično.
Manji je tvrdio da je vidio zeca,
a veći se na to počešao iza uha,
prekriživši ruke u tvrdoglavom stavu
ispalo mu pri tom par mrvica kruha
i kapa od soli kojom je pokrivao glavu.
|
|
 |
|
U jednom skoku
Maca, mala, ponosna što je mačji lijepa,
šetala je dvorištem od ugla do ugla,
veselo uzdignutog i kuštravog repa.
Ali jadnoj ubrzo dosadno joj posta.
Protegne se tužno, mijaukne na sav glas
Ah kako sam sama, svega mi je dosta!
Iz susjednog dvorišta javi joj se pas.
Hajde mala maco, igrajmo se skupa,
moji bit će sretni, društvo mi ne brane
Dođi malo bliže, provuci se, tu je rupa,
dvorište je veliko, ima dosta hrane.
Maca žmirne veselo, ima novog druga,
u jednom je skoku prešla preko žice.
Zajedno optrčaše dvorištem tri kruga.
U toj igri nestašnoj preplašiše ptice.
|
|
Vila i njena ljetna škola
Vila je živjela između cvijeća i trave.
Zastava sa znakom Sunca i koplja visjela joj iznad glave.
Spremila se za ljetnu školu, ona ima mnoge moći.
Učionicu su ispunile raznolike male vile a neke će još doći.
Još ne znate raširiti krila, niste spremne za let,
ne idite od kuće predaleko, velik je svijet.
Vaš plač neće moći čuti čak ni noćna tama.
Kad se vila izgubi, sudbina je njena da ostane sama.
Cvijeće je zazvonilo zvoncima svojim duboko i glasno.
Još jedan dan je završio, bilo je već kasno.
Prekrivajući zelenim krilima svoje ponosne glave
male vile su zaspalale u sjeni između cvijeća i visoke trave.
|
|
|
|
 |
|
Priča o izgubljenoj ljubavi jedne vile
Malena vila voljela je svoj ples plesati:
Nosila je haljinu satkanu od dúga
ispod zastave Sunca i koplja nestati.
Tražeći nešto pogledom u kojem je bila tuga.
Zeleni nokti, purpurna vrpca, crvena suknja, bluza
žuta …
Vilenjak se s njom družiti više nije htio.
Sjajne oči bile su stvorene za igru, a bila je ljuta.
Zašto su stvari krenule loše, da li je što krio?
Od stakla obojenog napravljene cipelice male
sjajile su jače nego prekrasna lica zvjezda nebom.
Polako se prikradala travom kao od šale,
ostavljajući svoj trag mali za sobom.
Pružajući desno i lijevo uho ona je htjela,
čuditi se neobičnim rječima balade.
Samo nešto zanimljivo kad bi čuti smjela,
Leteći preko čarobne livade.
Dečko kornjača kucao je gospođici pužici na vrata kućice,
pjevao je neobičnu ljubavnu pjesmu o sreći:
-Budimo zajedno, tvoj dom je bolji nego moj, moja srećice!
Vila je nešto opako htjela im reći!
Zatvarajući oči, odletjela je dalje s boli svojom,
plačući za vilenjakom i ljubavi koje više nema.
Liječeći ožiljak na svom srcu rumenom bojom,
tražeći pomoć od prelijepe golubice koja drijema.
|
|
 |
|
|
|
 |
Petar i morska sirena
Pored mora u gradu zvanom Izgubljeni put
Sve mame su vrijedno ribu hvatale
Djeca su samo za igru treba čut’
Tate su prale posuđe i nitko nije bio ljut.
Petar je svoje vlastite bitke vodio.
U čamcu čitajući knjigu, briga se mašio:
Tko je prvo svjetlo izmislio i gdje se rodio?
Tko je i kako prvo odijelo sašio?
Da riješi taj problem trebao je mirno sjesti.
Krastavce s mrkvom i ribom punjene,
sve po vlastitom receptu, morao je pojesti.
Izmislio je stvarno obroke munjene.
Ipod vesla, neobična boca u duboku hladu
čekala je kao dodatak za junake prave.
U njoj je čuvao neobičnu marmeladu.
Bez žvakanja je mogao doći joj glave.
Napunio je trbuh, zaspao je lako
uljuljan u čamcu uz uspavanku mora.
Uskoro je od bolova u trbuhu plak’o
ne znajući više dal' noć je il' zora.
Prelijepa je sirena odvela ga u svoj stan
nudeći mu lijekove za trbušćić jadan.
Prevrtao se stalno, mučio ga čudan san,
sanjao je da je opet jako, jako gladan.
Kada se probudio, zora je već slavila.
more je šaputalo, čas glasnije, čas tiše.
Nestala je sirena koja u snu se pojavila,
a Sunce se nebom penjalo sve više.
Posuda se kotrljala bez ikakvog cilja.
Petar je ugledao šarenu naljepnicu.
Napustio je snove, jer ovo je zbilja:
slika morske sirena koja u ruci drži pticu.
|
|
|
|
Sve pjesme napisane su 2005.
Sva prava zadržana, ©
Sonja Smolec. Zabranjeno korištenje bez dozvole autora.
|
|
 |
|
